Iz crkvene prošlosti

Od starokršćanskih vremena do konca srednjega vijeka

Selo Aržano, smješteno u pitomoj dolini s lijepim poljcem okruženim bregovima i malim zaravnima, očito spada među najstarija naselja u svoj okolici. Ono zacijelo nije bilo bez crkve i svećenika, odnosno bez službe Božje, ni u starokršćansko doba prije avarsko-slavenske seobe. Neki su povjesničari dapače pomišljali, da je možda upravo u današnjem Aržanomu bilo veće rimsko naselje Sersenterum koje je g. 533. Postalo sjedište nove biskupije. U svakom slučaju sve su to avarski osvajači zatrli koncem 6. ili početkom 7. stoljeća.

Kršćanstvo je tu u prvim stoljećima srednjega vijeka, u doba, kad više nisu vladali opasni Avari, nego navodno seljani Hrvati, opet niklo iz pepela. Nema sumnje, da je u vrijeme, kad su posvuda u hrvatskim krajevima po brežuljcima i dolinama podizane male, ali ljupke, starohrvatske crkve i crkvice, i Aržano dobilo svoju seosku crkvu i da je imalo svoga svećenika. U toj su se crkvi okretni i radini aržanski pastiri i ratari stoljeća i stoljeća okupljali na sveto misno slavlje nedjeljom i blagdanom radosno slaveći Boga riječju i pjesmom, moleći ga, da blagoslovi njih i njihove trude.

Tako se je iz stoljeća u stoljeće, iz pokoljenja u pokoljenje nastavljao svakodnevni život pun rada sa svim svojim radostima i žalostima, prožet vjerom i pobožnošću uz neizbježne napetosti između velikih ideala i ljudske slabosti. Nedjelje i blagdani svetkovani na kršćanski način unosili su tako potrebno osvježenje u duše i savjesti i povezani s promjenama u prirodi razbijali dosadnu jednoličnost. Nisu izostajala, dakako, ni razna društvena i politička previranja, ni povremeno zveketanje oružja, kojim su mahale čete vitezova ili razbojnika željnih plijena. Sve je ipak bilo manje-više redovito i obično do pada Bosne i turske ruke (1463).



Pod turskom vlašću

Već i prije pada Bosne stizali su glasovi o opasnim turskim osvajačima, o njihovim uspješnim ratnim podvizima i strašnim okrutnostima, ali od g. 1463. sve su se češće mogli vidjeti i u aržanskom kraju, gdje su također stvarali stratu i užas koji su nadmašivali svaku prethodnu predodžbu. Aržano je smješteno na prirodnom prolazu iz Bosne prema primorju, pa se je u njemu, razumije se prije nego u drugim okolnim mjestima začuo topot turskih konja, tj. počeli se pojavljivati opasni pljačkaši s krvavim mačevima, koji su okrutno ubijali ili odvodili u ropstvo, za sobom ostavljali ognjem sažgane domove i crkve. Oni, koji su se uspjeli na vrijeme sakriti po gori, već su nakon prvih takvih upada shvatili, da im tu više nema opstanka, pa su se zacijelo pod vodstvom kojeg okretnijeg starješine ili svećenika seliti što dalje s ono malo preostalog stada ili druge pokretne imovine u tko zna koje sigurnije krajeve. O tom nema zapisanih podataka, kao ni uopće o životu sela i župa u tom kraju u predtursko doba, pa iako su opće činjenice poznate, nije moguće ništa reći potanje i određenije.

Kad su Turci poslije više desetljeća punih takvih iznenadnih prepada konačno nekako na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće u tim krajevima uspostavili svoju redovitu vlast, opet je svagdje, pa i u Aržanovu životu bio kako-tako moguć. Smjela se je ispovijedati i kršćanska vjera, jer je ona po islamskim zakonima bila dopuštena, iako su je turske vlasti, pogotovo katoličku vjeru, jedva trpjele. Turskim je vlastima odgovaralo, da se kraj opet napuči, kako bi imao tko raditi i državi plaćati razne poreze i namete. Redovito su u takvim slučajevima bjeguncima, koji se vrate, nudili sigurnost i mir. Nije poznato, da li se je sve do tada u Aržanovu održalo starosjedilaca, da li su se vraćale neke od iseljenih obitelji i u kojem su se broju doselile nove obitelji iz dublje unutrašnjosti, koje su se već bile navikle na život u turskoj državi. Svakako, život se je malo po malo i tu obnovio i opet su u većini po svoj okolici živjeli katolici. Međutim, za cijelo vrijeme dvostoljetne turske vladavine ni tu kao ni drugdje nije bilo moguće ponovno podići crkvu, oživiti župu sa stalnim svećenikom i s redovitim bogoslužjem i vjerskom poukom.

Živa Crkva – katolički vjernici – ipak se je i bez kamene crkve u tako teškim prilikama kroz toliko vremena održala, čvrsta i stalna, pročišćena u kušnjama. U selo bi povremeno došao svećenik, bosanski franjevac, odslužio svetu misu u kojoj kući ili na groblju, krstio, ispovjedio, pričestio, vjenčao koga je trebalo i onda krenuo dalje obilazeći tako mnoga druga sela i zaselke, da se ponovno vrati, kad uspije sve obići. Kada bi bilo kuge ili rata, uspio bi možda doći jedva koji put godišnje. Još bi mnogo rjeđe, i ne baš u svako selo, s posebnim dopuštenjem turskih vlasti uspio doći biskup, i to od početka 17. stoljeća pa dalje makarski biskup. On bi krizmao djecu i odrasle nastojeći sve vjernike što bolje utješiti i ohrabriti u vjeri. Te su susrete sa svojim svećenikom i biskupom vjernici doživljavali kao velike i nezaboravne događaje. Treba ipak naglasiti, da su se održali čvrsti u vjeri u takvim prilikama najviše zahvaljujući čvrstoći svoga karaktera i neizostavnoj obiteljskoj molitvi, po kojoj su bili u neprestanoj povezanosti s Bogom, od koga dolaze snaga i ustrajnost u svakomu dobru.




Dolazak pod mletačku vlast i gradnja crkve Svih Svetih

Za vrijeme dvaju dugih tursko-mletačkih ratova u 17. stoljeću (1645-1669. i 1684-1699) Aržanom su i širom okolicom harale protivničke vojske. Nevolje i stradanja naroda podnesene tih godina mogu se usporediti s onima iz vremena turskih pljačkaških upada, o kojima je već bilo govora, ali ipak s bitnom razlikom, koja se sastojala u tome, što onda nije bilo nikakve nade, a sada je nada u konačno oslobođenje od turskog zuluma bila vrlo živa. Aržančani su se konačno oslobodili turskog jarma u vrijeme drugoga morejskog ili malog rata (1714-1717). Nova je tursko-mletačka granica, povučena prema mirovnom ugovoru potpisanom g. 1718. u Požarevcu, prošla preko Aržana tako, da je gotovo cijelo selo pripalo Mletačkoj Republici. U Aržanu je od tada pa sve do g. 1878, kad je pala turska vlast u Bosni i Hercegovini, bio jedan od glavnih graničnih prijelaza, što je, naravno, i selu davalo veću važnost.

Aržančani su tek tada, kad su se našli u kršćanskoj državi, mogli pomišljati na gradnju seoske crkve i redovitije bogoslužje. O osnivanju posebne njihove župe još nije moglo biti ni govora. Mletačke su vlasti bosanskim franjevcima zbog zasluga za vjeru i ratnih zasluga za Republiku priznali isključivo pravo na župničku službu u mjestima, u kojima su prije služili ili u koja su doveli nove doseljenike. Međutim, franjevci nisu imali dovoljno svećenika, da bi mogli svakom većem selu dati posebnoga župnika. Osim toga, oni su tijekom duge turske vladavine bili navikli na velike župe s mnogo sela, pa su i poslije u redovitim prilikama pod vlašću kršćanske države nastojali što dulje održati stari način župnikovanja. U tursko su se doba u svim selima za katolike od Vrlike preko Sinja i Trilja do Tijarice i Aržana brinula samo dva svećenika franjevca, u starije vrijeme čak samo jedan. Poslije oslobođenja od Turaka i na tom je području broj župa polako rastao. Sjedište jedne od tih 6-7 župa cetinske krajine oblikovanih u prvoj polovici 18.stoljeća bilo je na Tijarici. Njoj su pripadala sva sela od Strizirepa i Voštana preko Kamenskoga do Aržanoga uključivo.

Nije moguće doznati, koje su godine Aržančani započeli na seoskom groblju graditi svoju prvu crkvu poslije odlaska Turaka, jer o crkvenom stanju toga najsjevernijeg dijela splitske nadbiskupije u prvoj polovici 18.stoljeća nisu sačuvana nikakva pisana svjedočanstva. Sigurno je, da se na taj tako složeni i skupi pothvat nisu mogli dati prije g.1740., jer se je selo, kao i sva druga sela zagorskog dijela nadbiskupije, vrlo sporo izvlačilo iz velike bijede, u koju su ga bacila tolika prethodna ratna pustošenja. Zna se, da su se crkve u tim selima gradile ili proširivale većinom oko g. 1745. i da su ti radovi posvuda tekli veoma sporo, jer je bilo vrlo teško namicati potrebna sredstva.

Prva se vijest o aržanskoj crkvi Svih Svetih nalazi u opisu pastirskoga pohoda splitskoga nadbiskupa Pacifika Bizze župama i selima toga kraja. On je 5. lipnja 1750. iz Tijarice došao na Aržano pregledati aržansku crkvu, koja je bila podignuta, ali još nije bila sasvim dovršena. Krov joj je bio od ševara. Nadbiskup je preporučio Aržaničanima, da je što prije pokriju već pripremljenim pločama, a pod u njoj popločaju. Na to su oni rekli njemu, da im je potreban svećenik, koji će im služiti sv. misu svakoga blagdana, naročito u zimsko doba, kad nije moguće ići na Tijaricu u župsku crkvu. Nadbiskup je – napominje zapisničar – tada ponovio naredbu izdanu za vrijeme prethodnoga pohoda (1747. ili 1748.), da tijarički župnik služi sv. misu na Aržanu svakoga trećeg blagdana.




Aržano dobiva svoga kapelana

Želje su se Aržančana, da dobiju svećenika, koji će u njihovu mjestu redovito obavljati službu Božju, s vremenom ipak ispunile. Zacijelo su se baš na njihovo uporno traženje, a isto su za svoja sela tražili Strizirepljani i Voštančani, naskoro sporazumjeli s jedne strane tijarički župnik i njegovi franjevački poglavari, a s druge strane splitski nadbiskup, da ubuduće za službu u Strizirepu, Voštanima i Aržanomu sinjski gvardijan mora predlagati nadbiskupu posebne svećenike, da ih on onda potvrdi. Franjevaca u drugoj polovici 18. i 19. stoljeću nije bilo dovoljno za njihove stare i prostrane župe, a kamoli za te male kapelanije. Zato je gvardijan za njih predlagao nadbiskupu glagoljaše splitske nadbiskupije, skromne i pobožne svećenike, kojih je bilo mnogo bez službe, a neki su bili rodom iz tih sela. Oni su bili naučeni na vrlo jednostavan i siromašan način života, pa su ih lako mogla uzdržavati i manja sela.

Nije poznato, da li je Aržano dobilo svoga kapelana već za života nadbiskupa Bizze (+1756) ili pak za njegova nasljednika Nikole Dinaričića (1756-1765) ili, možda, tek prvih godina upravljanja splitskom Crkvom nadbiskupa Ivana Luke Garagnina (1765-1782). Činjenica je, da je Garagnin 28.svibnja 1768. stigao na Aržano i uz uobičajene svečanosti obavio službeni pohod „kapelanijske crkve Svih Svetih“ u kojoj je tada, a vjerojatno i više godina prije toga, kapelansku službu vršio svećenik glagoljaš don Mate Sandrakić (zapisničar mu je prezime skratio u „Scrich“!) rodom iz Strizirepa. U zapisniku o tom pohodu spominje se, da je u crkvi pod bio „od drva“. Crkva još uvijek nije bila baš u svakom pogledu uređena i dovršena, pa je nadbiskup naredio, da je što prije dovrše i da nabave sliku za oltar. Zapisničar nije propustio spomenuti, da je nadbiskup s pratiocima supohodnicima poslije obreda u crkvi pošao do turske granice „kod sela Vinice“, što je, očito, za sve njih, koji su došli iz Splita bila posebna zanimljivost.

Poslije toga za puna dva desetljeća nema nikakve vijesti o crkvi, svećeniku i zajednici vjernika na Aržanu. Spomenuti je nadbiskup do svoje smrti još barem koji put obišao Aržano i okolna mjesta, ali se o tome nisu sačuvali zapisnici. Novom nadbiskupu Leliju Cippicu (1783-1807) prvih godina službe nije bilo moguće obavljati propisane pastirske pohode župa zbog gladi, pa zatim kuge, koje su ostavile teško zalječive posljedice po zagorskim selima. Sudeći po sačuvanom zapisniku na Aržano je stigao prvi put 18.svibnja 1789 (u vrijeme, kad je u Francuskoj izbila velika revolucija!). Poput svoga prethodnika i on je, svečano dočekan, ušao u crkvu Svih Svetih, podijelio krizmanicima sakramenat sv. potvrde i obavio druge obrede, a zatim skupa sa svojim pratiocima pošao malo pogledati Pazar, „koji se drži toga dana“ (bio je četvrtak!), što se očito u drugim mjestima nije moglo doživjeti ni vidjeti. O crkvi nije ništa uneseno u zapisnik, što znači, da je bila potpuno dovršena i da je u njoj bilo sve čisto i uredno. Aržanski je arambaša Jure Knezović rečeni Žaja na nadbiskupov upit odgovorio, da je njihov kapelan don Petar Kovačević, a da su crkovinari aržanske crkve Toma Knazović i Stipan Ledić.




Aržano postaje samostalna kapelanija i konačno prava župa

    Aržanska je kapelanija postigla veći stupanj samostalnosti početkom g. 1802, kad je novi kapelan don Luka Pavić počeo podatke o krštenima, vjenčanima i umrlima na Aržanu unositi u posebne matične knjige, što su onda poslije nastavili činiti i njegovi nasljednici. Dok su u vrijeme drugog svjetskog rata u župskoj kući na Aržanu uništene sve matične knjige i arhivski spisi, na sigurnu je mjestu u župskom uredu u Klisu sačuvana najstarija matica krštenih za godine 1802 – 1818, jedna od triju što ih je započeo pisati spomenuti don Luka. U Klis je dospjela preko baštinika don Ante Glavine, koji su je zajedno s njegovim stvarima zabunom skupili poslije njegove smrti g. 1913. Don Luka Pavić i njegovi nasljednici popi glagoljaši don Ivan Ćosić i don Jure Đonlić upisivali su u nju podatke bosančicom, pismom, koje su u svoje doba u Splitu i u Poljicima nazivali „pismo arvacko“ (zapadni tip ćirilice). Trojica spomenutih svećenika najčešće su navodeći svoja imena u toj matici dodavali izraze „kapelan od sela Jeržanoga“, „kapelan od ovoga sela Jeržanoga“, ili „kapelan od Ržanoga“, „kapelan Ržanoga“ i „kapelan Aržanoga“ naglašavajući tako već tada postignuti stanoviti stupanj samostalnosti svoje kapelanije. Međutim, fra Andrija Topić, koji krštava na Aržanome tijekom cijele godine 1809, unoseći o tom podatke u matici služe se latinskim jezikom, a ni u jednom jedinom slučaju ne spominje Aržano. On uz svoje ime dodaje riječi „župnikov pomoćnik i po dopuštenju župnika“ (coadjutor parochi et de licentia ejusdem), čime je, očito, želio naglasiti, da Aržano i dalje pripada potpuno župi Tijarici i tijaričkom župniku. Po njegovu odlasku kapelani glagoljaši opet upisuju kao i prije hrvatski, bosančicom i naglašavajući, da su „kapelani Ržanoga“. U tom je pogledu važno spomenuti, da su, kad su se g. 1818. počeli slati na kotar i u biskupiju tromjesečni duplikati matičnih upisa sa župa (parice), u početku duplikate upisa u aržanske matice slali napose aržanski kapelan Đonlić, a uz to uvrštene među ostale upise o krštenima, vjenčanima i umrlima Strizirepa, Voštana i Tijarice tijarički župnik fra Jeronim Bandić, što znači, da je on sve te podatke unosio i u tijaričke matice želeći tako naglasiti pripadnost svih kapelanija tijaričkoj župi. Tijarički su župnici to prestali činiti g. 1825, što znači, da je od tada aržanskoj kapelaniji priznata samostalnost i od župnika. Tome je svakako pridonijelo i to, što je Aržano po austrijskom upravnom uređenju pripalo imotskom kotaru, a Tijarica, Strizirep i Voštane s ostalim selima sinjskome.

Broj je obitelji i stanovnika na Aržanomu s vremenom znatno porastao. U mjestu je bila oružnička postaja s pograničnim uredima, što je bilo i prije u doba mletačke i francuske uprave, a to je uvijek mjestu davalo veću važnost nego su je imala ostala susjedna mjesta. Sve je to moralo utjecali i na položaj Aržanoga u crkvenoj upravi. Zato je g. 1849. nova uredba o župama i kapelanijama biskupije splitsko-makarske donesena sporazumno od Biskupskog ordinarijata u Splitu i Pokrajinske vlade u Zadru Aržano konačno i potpuno odijelila od Tijarice i proglasila pravom župom. Ta je novouspostavljena župa Aržano pripojena imotskom dekanatu, a tada su njoj podređene podžupe (izložene kapelanije) Svib i Dobranje, koje su nekoć pripadale župi Radobilja (Katuni). Ta je uredba stupila na snagu i bila provedena slijedeće godine, 1850. Istom je prigodom Aržano određeno za sjedište jednoga od četiriju vicedekanata u prostranom imotskom dekanatu. Službu je videdekana prvi vršio don Mate Kovačević.

Porast samostalnosti i važnosti aržanske kapelanije u prvoj polovici 19. stoljeća pratila je gradnja nove župske kuće koja u vrijeme pastirskog pogoda biskupa Josipa Godeassija (1841 – 1843), a on je pohodio Aržano ljeti g. 1841, još nije bila sasvim dovršena iznutra. Bila je pokrivena kamenim pločama. Sagrađena je na trošak Vjerozakonske zaklade. U to je doba malo koja župa imala za župski ured i župnikov stan tako prostranu i čvrsto zidanu kuću. Biskup je Godeassi zapisao, da će, kad bude potpuno dovršena, biti sigurno najljepša i najudobnija župska kuća sa sobom i sa sobom za primanje (salotto) na prvome katu. Međutim, ona će sve do najnovijih vremena zahtijevati od župnika, crkovinara i župljana općenito mnogo brige i čestih popravaka. Na njoj su se već g. 1852. opažala znatna oštećenja iznutra i izvana. Poslije je pokraj nje podignuta skromna kapelica sv. Jure, da župnik ne mora svakog dana ići do prilično udaljene župske crkve, osobito po snijegu i hladnoći u zimsko doba, nego da tu može služiti sv. misu i obaviti koji drugi manje svečani obred s manjim brojem vjernika.


Kapelani crkve Svih Svetih na Aržanu 1768-1852.

1.    Don Mate SKRIĆ (Škarić?, Sandrakić?) do oko 1765, do oko 1780.
- Naveden je kao aržanski kapelan g. 1768. u zapisnik o pastirskom pohodu nadbiskupa Garagnina, gdje izričito piše, da je iz Strizirepa. Oblik prezimena „Scrich“ je možda skraćeno prezime Škarić ili još vjerojatnije Sandrakić, jer je baš u to vrijeme živio svećenik glagoljaš don Mate Sandrak iz Strizirepa (umro je g. 1782).

2.    Don Petar KOVAČEVIĆ s Ugljana od oko 1789. do početka 1802.
- Bio je kapelan na Aržanomu u vrijeme pastirskog pohoda nadbiskupa Cippica g. 1789, a vjerojatno i više godina prije toga. U toj je službi ostao sve do početka g. 1802. Poslije toga nekoliko je godina služio na Strizirepima, a zatim se je, zacijelo zbog starosti, povukao u rodno mjesto. Nije poznato, kad je umro.

3.    Don Luka PAVIĆ s Tijarice (Bazgonji) od 1802. do 1804.
- On je uveo posebne matične knjige za kapelaniju Aržano. Oko g. 1810. bio je kapelan Strizirepa. Nije poznato, kad je umro.

4.    Don Ivan ĆOSIĆ iz Graba od 1804. do 1808. (prvi put)
- Rođen je g. 1772., a postao je misnik glagoljaš g. 1796. Dva puta je po više godina bio aržanski kapelan, a poslije mnogo godina u Rudi, gdje je i umro u dubokoj starosti oko g. 1860.

5.    Fra Andrija TOPIĆ godine 1809.
- Po upisima u maticu krštenih vidi se, da je on tijekom g. 1809. bio zadužen za obrede na Aržanomu, premda nikad za se ne kaže da je aržanski kapelan. O njegovu životu i službama ništa drugo nije poznato.

6.    Don Ivan ĆOSIĆ (po drugi put)
- Od početka g. 1810 pa sve do pod konac ljeta g. 1818. ponovno je bio „kapelan Aržanoga“.

7.    Don Jure Đonlić iz Voštana od 1818. do 1852.
- Rođen je g. 1787. Učio je, čini se, najprije privatno kod don Ivana Ćosića, a zatim u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša (od 1809. do 1814.). Za misnika je zaređen g. 1816. Aržanskim je kapelanom postao g. 1818. i u toj službi ostao sve do smrti (+7.rujna 1852). Tako dugo (pune 33 godine!) nije na Aržanu služio nijedan drugi svećenik prije ili poslije njega. U doba njegova kapelanovanja sagrađena je župska kuća (oko g. 1840), a domalo Aržano proglašeno pravom župom sasvim neovisnom o Tijarici (po odluci iz g. 1849, koja je provedena g. 1850). Kad ga je zadesila teška bolest i nemoć, biskup mu je Pini 6. Ožujka 1851. poslao za osobnog pomoćnika mladoga svećenika don Matu Kovačevića. U oporuci je don Jure odredio, da se od njegove imovine u aržanskoj crkvi podigne mramorni oltar i da se nabavi za tucrkvu srebrni križ. Pokopan je na aržanskom groblju.

Posljednje vijesti